Austrougarska nije potrošač, već samo posrednik u izvozu robe iz Srbije na druga tržišta, konstatovao je Stojanović i napravio svoju strategiju: krenuo je da pronalazi nova tržišta u Bugarskoj, Rumuniji, Grčkoj, Italiji, pa čak i u Egiptu…

U strogom centru Beograda, ispod Svetogorske ulice, sa ulazom iz Palmotićeve i izlazom na ulicu Stevana Sremca, nalazi se kratka, živopisna ulica koja nosi ime Koste Stojanovića. Ulica jedva da je duga 500 metara, ali predstavlja pravu malu oazu usred grada: lepe fasade zgrada s početka 20. veka, drveće i zelenilo u dvorištima. Sve deluje umiveno i doterano, pa liči na najbolje dane građanskog Beograda iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka.

Zašto ulica nosi ime Koste Stojanovića? Pitanje je da li svi stanovnici ove male beogradske ulice znaju ko je čovek čije ime nosi njihova ulica i čime je zaslužio da dobije mesto u ovoj starogradskoj opštini. A reč je o srpskom naučniku i političaru, koji pripada plejadi velikana s kraja 19. i početka 20. veka koji su, nažalost, široj javnosti nedovoljno poznati. Ono što može biti najprepoznatljivije jeste svakako podatak da je Kosta Stojanović pobedio Austrougarsku u čuvenom Carinskom ratu sa Srbijom 1906. godine. Kako je do toga došlo?

Ulica Koste Stojanovića u centru Beograda, jedva da je duga 500 metara

Biografski podaci pokazuju da je Kosta Stojanović rođen u Aleksincu 2. oktobra 1867., a umro je u Beogradu, 3. januara 1921. godine. Bio je naučnik iz oblasti matematike, fizike, mehanike, sociologije i ekonomije, a smatra se utemeljivačem matematičke ekonomije i pretečom kibernetike u Srbiji.

Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio je u Aleksincu, a više razrede u Nišu 1885., kao jedan od najboljih đaka. Diplomirao je matematičke nauke na Filozofskom fakultetu Velike škole u Beogradu, juna 1889. godine, kao najbolji student u generaciji. Studirao je zajedno sa Mihajlom Petrovićem Alasom, sa kojim je ostao prijatelj. Za dalje studije nije imao novca, pa je 1890. položio profesorski ispit i zaposlio se kao profesor matematike u Niškoj gimnaziji koja je u to vreme bila veoma poznata obrazovna i kulturna ustanova. U njoj su predavali poznati profesori: Stevan Sremac, Svetolik Ranković i drugi.

Kosta Stojanović je u Nišu 1891. godine objavio rad „Atomistika – Jedan deo iz filozofije Ruđera Josifa Boškovića”, koji ga je kasnije proslavio. Posle više pokušaja, uspeo je da dobije stipendiju na godinu dana i otišao je u Pariz 1893. godine. Učio je matematiku, astronomiju, mehaniku i fiziku kod Poenkarea, Pikara i Apela. U Parizu je Stojanović postao član Istorijskog društva i Astronomskog društva Francuske, a imao je veliki dar i za društvene i za prirodne nauke. Zatim je otišao u Lajpcig 1897. godine, na doktorske studije, ali se razboleo i već sledeće godine se vratio u Beograd i zaposlio kao profesor u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Zahvaljujući naučnim radovima, od 1903. postao je honorarni nastavnik u Velikoj školi, a po osnivanju Beogradskog univerziteta 1905. godine, zahvaljujući velikom broju objavljenih naučnih radova, postao je vanredni profesor matematičke fizike. Kada je kasnije ušao u Vladu, na toj katedri nasledio ga je Milutin Milanković…

Memoari Koste Stojanovića – prava slika o životu na Krfu

U memoarima „Slom i vaskrs Srbije“ (u izdanju RTS-a objavljeni 2012. godine) Kosta Stojanović opisuje da je ponašanje srpske vlade sa Nikolom Pašićem na čelu u vreme Prvog svetskog rata bilo gotovo izdajničko. Ministri su vodili računa samo o sebi i nisu tražili podatke o izbeglicama i vojsci. Ugnezdili su se na Krfu, razvili sladak i udoban život, isključeni iz aktuelnih dešavanja. Za slom Srbije su optuživali saveznike, a megalomanija je bila toliko velika da su se srpski ambasadori svađali sa francuskim i engleskim ministrima. Saveznicima smo bili smešni, piše Stojanović: oni su nam bili za sve krivi, a tražili smo stalno novac od njih, ali smo krili svoj budžet kao tobože „državnu tajnu“.

Potpisnici Krfske deklaracije 20. jula 1917. godine (Nikola Pašić u prvom redu – duga, bela brada)

Sednice Vlade su trajale satima, a na njima se prvo raspravljalo o svetskoj politici i bezbrižno pred geografskim kartama komentarisalo stanje na frontovima. Nadobudno su kritikovani saveznički generali (uradili su ovo, a trebalo je ono), a čitana je zakasnela austrijska štampa, uz polemisanje sa novinarskim tekstovima. Dani i večeri bili su ispunjeni kafanskim ručkovima, promenadama i raznim “privatnim kombinacijama”.

Stojanović tvrdi da se samo zahvaljujući francuskim i engleskim generalima srpska vojska ponovo organizovala, a bez te pomoći ne bi više nikada postojala. Za to vreme Vlada se zaduživala kod saveznika i niko nije kontrolisao kako se taj novac trošio, piše Stojanović, ocenjujući da je vladalo veliko raspikućstvo. “Ni sto godina ne može povratiti Srbiju od nesreća, šteta, špekulacija i nesposobnosti onih koji su tada o narodu odlučivali”, napisao je Stojanović, uz naglašavanje da je zahvaljujući, pre svega, Pašićevoj neodgovornosti i amaterizmu, jer je bio autokrata, izginuo najkvalitetniji i najkreativniji deo srpske muške populacije.

Mnogo je zanimljivih detalja iz biografije Koste Stojanovića, jer je pored univerzitetske gradio i političku karijeru. Posle 1905. godine, osam puta je biran za ministra u Kraljevini Srbiji i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je ministar u nekoliko vlada Nikole Pašića, ali o samom Pašiću nije imao visoko mišljenje. Naprotiv, smatrao ga je velikim mešetarom i krivcem za mnoge odluke koje su išle na štetu Srbije, o čemu je Stojanović pisao u svojim memoarima.

No, delovanje na planu ekonomije i finansija, koje je posebno značajno za Srbiju, jeste ono koje se odnosi na Carinski rat. Naime, Kosta Stojanović je, kao veliki rodoljub, još 1902. godine objavio analizu o uvozu i izvozu Srbije, u kojoj je matematičkim metodama pokazao da na svaki dinar izvezene robe u Austrougarsku, Srbija gubi tačno 22 dinara! Kada je Austrougarska blokirala ekonomsku razmenu sa Srbijom i uvela sankcije, već na početku te krize, aprila 1906. godine Kosta Stojanović postaje ministar privrede Kraljevine Srbije. Prva reakcija na Carinski rat bila je da ga taj rat ne brine; jasno je pokazao da za tu situaciju postoji bolje rešenje.

Kuća vajara Nebojše Mitrića

U uličici Koste Stojanovića br. 3, nalazi se kuća lepe bele fasade sa plavim šalonima, u kojoj je živeo naš čuveni vajar Nebojša Mitrić (1931-1989), umetnik koji je kreirao veliki krst na Hramu svetog Save i bistu despota Stefana Lazarevića na Kalemegdanu. Mitrić je bio jedan od najistaknutijih srpskih vajara, a njegova dela nalaze se na gradskim trgovima u celoj Srbiji. Dobitnik plakete grada Beograda i Vukove nagrade, zaslužan je i za figure mnogih srpskih istorijskih ličnosti kao i ličnosti iz sveta kulture. U Palati federacije nalaze se dve sobe prepune njegovih dela.

Kuća u ulici Koste Stojanovića podignuta je 1934. godine, a obnovljena 2006. i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Projektovana je za Anđeliju Predić, koju neki smatraju bliskom rođakom Uroša Predića, čuvenog slikara… Sve je to samo deo bogate istorije Beograda.

Svoj stav Stojanović je temeljio na činjenici da Austrougarska nije potrošač, već samo posrednik u izvozu robe iz Srbije na druga tržišta. Zato je napravio svoju strategiju: krenuo je da pronalazi nova tržišta u Bugarskoj, Rumuniji, Grčkoj, Italiji, pa čak i u Egiptu. Jedan od najvećih problema sa kojima se susreo bila je organizacija izvoza, pošto većina domaćih proizvođača nije poznavala druga tržišta. Da bi rešio te probleme, Kosta Stojanović se ugledao na iskustva drugih zemalja, pa je već 1906. godine napisao Zakon o otvaranju trgovinskih agentura (danas predstavništva!) koji je Skupština usvojila. Već sledeće godine, 1907. osnovana je Glavna trgovinska agencija u Beogradu i još 12 agencija u zemljama Evrope i jedna u Egiptu. Sa druge strane, da bi ojačao trgovinske veze, tražio je da se investira u železnički saobraćaj, koji je bio nerazvijen u celom regionu. Zatim je subvencijama države restrukturisao domaća industrijska preduzeća i podstakao industrijsku proizvodnju, čime je povećan broj zaposlenih. Izdavanje koncesija je uveo u zakonsku proceduru i izbegao korupciju, a zatim je stabilizovao Narodnu banku i sprečio finansijski slom Srbije. Uprkos sankcijama od strane Austrougarske, Kosta Stojanović je uspeo da: racionalizuje poljoprivredu, preobrazi privredu, učetvorostruči broj preduzeća, uhoda nove trgovačke puteve za Srbiju i da upravlja izvoznim cenama! Zbog svega toga, posle dve godine, Austrougarska je 1908. godine odustala od ekonomske blokade, a Srbija je iz Carinskog rata izašla osnažena i kao pobednik. Zbog uspeha tokom Carinskog rata, Kosta Stojanović je ponovo izabran za ministra narodne privrede, u ratnim uslovima 1912. godine…

Zasluge i dela Koste Stojanovića su toliko velike da ih je, pre svega, teško pobrajati, a još fascinantnija je činjenica da je toliki opus uspeo da napravi u životu koji je trajao samo 54 godine. Neprocenjiva je šteta što je značaj ovog naučnika i političara nepoznat široj javnosti. Nije uteha u tome što nije jedini koji je ostao bez dužne pažnje.

R. Nikolić