Autor: Srđan Maletić, izvršni direktor društva za upravljanje investicionim fondovima Intesa Invest

Generacije u Srbiji odrastale su uz jedno jednostavno pravilo: od onoga što zaradiš, nešto mora da ostane sa strane. To je dobra navika i još uvek je osnova svake finansijske sigurnosti. Ali, danas živimo duže, češće menjamo poslove i sve više odgovornosti za sopstvenu budućnost preuzimamo na sebe. U takvim okolnostima ušteđeni novac koji samo stoji rešava manji deo problema nego što mislimo.

Zato pitanje više ne glasi koliko smo uspeli da uštedimo, već kakav zadatak taj novac treba da ima.

Tu, po mom mišljenju, zapravo počinje investiranje. Ne izborom fonda, akcije ili obveznice, već promenom ugla gledanja. Umesto pitanja šta donosi najveći prinos, dolazi pitanje šta želim da postignem i koliko vremena imam za to.

Tržište je poraslo. Da li je i sazrelo?

Domaće tržište investicionih fondova poslednjih godina raste brzo, a imovina pod upravljanjem približila se nivou od dve i po milijarde evra. Istovremeno, oko četiri petine tog novca i dalje se nalazi u novčanim fondovima.

Ta dva podatka zajedno govore više nego bilo koja tabela. Fondovi su prihvaćeni kao uobičajen način upravljanja novcem, ali se koriste na način koji je i dalje veoma blizak klasičnoj štednji.

Tržište je, dakle, poraslo. Sledeće pitanje je: Da li sazreva?

Odmah da kažem, novčane fondove ne vidim kao problem. Za veliki broj ljudi oni su sasvim razuman prvi korak, jer omogućavaju da se investiranje upozna bez naglog izlaganja jačim oscilacijama, a kompanijama često dobro služe u upravljanju kratkoročnom likvidnošću. Njihov udeo zato ne govori o slabosti industrije, već o fazi u kojoj se nalazimo.

Ali, prvi korak nije isto što i odredište.

Jedan novac, više zadataka

Tokom više godina rada u ovoj industriji, sve sam uvereniji da se ključna promena dogodi u trenutku kada čovek prestane da svoju imovinu posmatra kao jednu gomilu novca. Sredstva koja mogu zatrebati već sledećeg meseca nemaju isti zadatak kao novac koji odvajamo za školovanje dece ili za period kada plata prestane da stiže. Isto važi i za kompanije. Sredstva za tekuće poslovanje i kapital koji može da miruje nekoliko godina ne mogu se posmatrati kroz istu logiku. Tek kada različitim delovima imovine damo različite zadatke, razgovor o investiranju postaje ozbiljan.

Diverzifikacija i vreme

Iz toga prirodno proističe i diverzifikacija. Obično se objašnjava poznatom slikom “o jajima i korpi”, što je tačno, ali previše jednostavno. Njen smisao je u tome da svoju budućnost ne vezujemo za jednu vrstu imovine, jedno tržište, jednu valutu ili jednu pretpostavku o tome šta će se dogoditi. Rizik se time ne uklanja niti se rezultat garantuje. Ono što dobijamo jeste portfolio koji ne zavisi od toga da li smo pogodili.

Tu dolazimo do faktora koji se najčešće potcenjuje, a to je vreme. Isti pad vrednosti potpuno drugačije izgleda investitoru kome novac treba za tri meseca i onome ko ulaže na deset godina. Zato pitanje rizika bez pitanja investicionog horizonta zapravo nema mnogo smisla.

Dosada kao vrlina

U praksi najveći izazov obično nije pronaći dobru investiciju, već ostati dosledan kada se tržište kreće drugačije nego što smo očekivali. Vesti, strah i euforija umeju veoma brzo da pretvore dugoročnu odluku u niz kratkoročnih reakcija, i to se ponavlja u svakom ciklusu.

Ozbiljan pristup je zato pomalo dosadan. Jasan cilj, odgovarajući horizont, razumna raspodela imovine i dovoljno discipline da se plan ne menja pri svakoj promeni raspoloženja na tržištu. To ne znači da jedan plan važi zauvek. Menjaju se prihodi, porodične okolnosti i poslovni prioriteti, pa plan mora da bude stabilan koliko i prilagodljiv.

Odgovornost industrije

Ovde vidim i veliku odgovornost industrije kojoj pripadam. Naš posao nije da ubedimo ljude da je svaki dinar ili evro namenjen investiranju, niti da ih što pre dovedemo do nekog proizvoda. Naš posao je da složene stvari objasnimo razumljivo, da o rizicima govorimo otvoreno i da klijentu pomognemo da odluku poveže sa sopstvenim ciljem.

Zbog toga finansijska edukacija ne bi smela da se završi na objašnjenju kako funkcioniše određeni fond. Poznavati naziv i karakteristike proizvoda nije isto što i razumeti investiranje. Mnogo je važnije umeti razlikovati rezervu od dugoročnog kapitala, prolaznu oscilaciju od rizika koji zaista ne možemo da podnesemo i nominalni prinos od stvarnog rasta kupovne moći.

Tehnologija u službi doslednosti

Tehnologija u svemu tome može mnogo da pomogne. Digitalni kanali čine ulaganje dostupnijim i transparentnijim. Ali njihov uspeh ne bi trebalo meriti brojem klikova do transakcije. Ako aplikacija investitora navodi da svakog dana proverava tržište i reaguje na svaki pokret cena, ubrzali smo transakciju, a investicionu kulturu nismo pomerili nigde.

Najbolja tehnologija neće biti ona koja nas navodi da češće gledamo tržište, već ona koja nam pomaže da duže ostanemo dosledni sopstvenom cilju.

Sledeća faza

Verujem da će upravo tu biti sledeća važna faza razvoja našeg tržišta. Verovatno će delovati manje spektakularno od rasta koji se meri novim milijardama, ali će za industriju značiti mnogo više. Građani i kompanije jasnije će razdvajati kratkoročnu likvidnost od dugoročnog kapitala i prestaće da od jednog proizvoda očekuju odgovor na sve svoje potrebe.

Takva promena ne dolazi brzo, ona traži poverenje, znanje, kvalitetnu i dostupnu ponudu, odgovorno savetovanje i vreme. Traži i da mi u industriji manje govorimo o tome šta želimo da prodamo, a više o tome šta investitor treba da razume.

Generacijama smo učili kako da novac sačuvamo. Sledeći korak je da naučimo kako da njime upravljamo. Zrelost našeg tržišta zato se jednog dana verovatno neće meriti brojem milijardi u fondovima, već time da li ljudi o svojoj imovini razmišljaju u skladu sa ciljevima koje imaju i vremenom koje im stoji na raspolaganju.