Cilj Narodne banke Srbije je stabilnost cena, i ona ga dosledno ostvaruje: ovo je period najniže inflacije u našoj modernoj istoriji. A taj cilj je ostvaren na vrlo jednostavan način, politikom kursa. Fiksni kurs nije cilj sam sebi, on je samo najbolje sredstvo da se postigne monetarna stabilnost. Zašto prethodni guverneri, impresivnih biografija, to nisu videli, ne bih znao da objasnim

Slaviša Tasić

Slaviša Tasić: „Zakucana“ vrednost dinara u odnosu na evro, najbolji izbor za Srbiju

Fiksni kurs je najbolje rešenje za Srbiju. Ovaj stav retko se može čuti od srpskih ekonomista. Međutim, Slaviša Tasić, autor elektronskog biltena Tržišno rešenje, po tome je izuzetak. Izbor kursa zavisi od konteksta, objašnjava u razgovoru za Magazin Biznis i smelo tvrdi da je u našim okolnostima „zakucana“ vrednost dinara u odnosu na evro, najbolji izbor za Srbiju.

„Ne postoji dobar ili loš kurs, svi imaju prednosti i mane. Ali postoji kurs koji više ili manje odgovara jednoj privredi. Za Srbiju je fiksni kurs prema evru uvek bio najbolje rešenje iz nekoliko razloga“, objašnjava naš sagovornik.

• Mnoge Vaše kolege se ne bi složile sa Vama. Zašto mislite da je fiksiranje kursa dobro?

– Tu je, prvo, duga istorija inflacije i nestabilnosti, zbog čega ljudi ne veruju dinaru. Da se bar od 2001. godine NBS dokazala kao centralna banka od poverenja, da je uspevala da drži inflaciju niskom, onda argument za fiksni kurs ne bi bio toliko jak. Kako smo godinama imali visoku i promenljivu inflaciju, fiksni kurs se nametnuo kao rešenje koje vezuje ruke centralnoj banci. Smirivanjem kursa, smiruje se inflacija.

Globalni optimizam

– I pored opasnosti kao što je virus, imamo i neke pozitivne signale i naznake optimizma. U svetskoj privredi se već neko vreme očekuje veliki pozitivni tehnološki šok. Veštačka inteligencija, robotika, genetska medicina, mogućnosti koje će doneti 5G i još nekoliko tehnoloških trendova, trebalo bi da povećaju produktivnost u mnogo privrednih grana. Zato je globalna slika, ako gledate berze, ipak optimistična. Ali ništa od toga nije izvesno i možda i tu slede razočaranja. Neke od tih tehnologija već izvesno vreme postoje, ali ne uspevaju da nađu konkretne i produktivne primene, navodi Slaviša Tasić.

Dalje, naša privreda je izuzetno evroizovana, upravo zbog tog nepoverenja u dinar. U malo kojoj zemlji se cene tako rutinski izražavaju u stranoj valuti, u evru. To važi za sve značajnije cene, od plata do nekretnina, pa čak i država upotrebljava evro u svojim uredbama i zakonima. Pomoć od 100 evra, plata od 600 evra i tako dalje. Dinar je naše sredstvo plaćanja, ali pravo merilo vrednosti u Srbiji je evro i to je nemoguće promeniti. Fiksni kurs samo priznaje tu realnost i olakšava posao privredi.

Zatim, Srbija je mala i otvorena privreda, okružena zemljama koje ili direktno koriste evro ili imaju valute vezane za evro. Svi naši najvažniji trgovinski partneri su direktno ili indirektno u evru. Strano finansiranje je u evru, domaći krediti takođe koriste valutnu klauzulu. Iz svih tih razloga, fiksni kurs je uvek bilo očigledno rešenje kojim se stabilizuje inflacija i uklanjaju neizvesnosti.

• Iako formalno to nije, Vi tvrdite da je kurs dinara već suštinski fiksiran. Opisujete ga kao “ekstremno stabilan”…

– Dinar od 2015. više ne pada, od 2018. je vrlo stabilan, a od proleća 2020. ekstremno stabilan, dakle fiksan. NBS se ipak i dalje drži starih dokumenata u kojima kaže da je kurs dinara plivajući ili fleksibilan. I dalje kaže da ne cilja kurs nego inflaciju. Šta to znači, da je fiksni iznos kursa čista slučajnost? Ne, NBS odavno cilja kurs. Vremenom ga cilja sve bliže, da bi ga prošle godine praktično fiksirala i on ne mrda ni promil.

• Zašto se NBS fiksnog kursa stidi i usteže da to otvoreno kaže? Boji li se odijuma stručne javnosti?

– Zašto NBS izbegava da to kaže, ja mogu samo da nagađam, ali čini mi se da ima neke veze sa odijumom prema fiksnom kursu koji je deo stručne javnosti bez razloga stvorio. Ovde se godinama vrte pogrešni argumenti o tome kako je fiksni kurs loš, nesprovodiv ili nemoguć. NBS sada pokazuje da je moguć, privredi to odgovara, ali možda zbog tog odijuma NBS izbegava da javno kaže da vodi politiku fiksnog kursa.

• Kako, kao ekonomista liberalne orijentacije, u ovom slučaju objašnjavate da su monetarne intervencije neophodne?

– Fiksni kurs nije intervencija, on je tržišno rešenje. Postoje dva oblika slobodnog tržišnog kursa. Jedan je potpuno slobodno plivajući kurs, kao što su dolar ili evro. Drugi je potpuno fiksni kurs. On je tržišni zato što kod njega centralna banka nema moć samostalne intervencije. Ona samo kupuje i prodaje dinar za evro svima koji to potraže i on na taj način ostaje fiksan. Ne sme se baviti drugim intervencijama i štampati novac ako nema deviznog priliva. Vi tu na posredan način prihvatate evro kao valutu i dinar pliva prema drugim valutama zajedno sa evrom.

Jorgovanka Tabaković – najbolji guverner

• U jednom od svojih tekstova u biltenu Tržišno rešenje, izneli ste vrlo smeo stav – da će se ispostaviti da je Jorgovanka Tabaković, zapravo, najbolji srpski guverner. Zašto to mislite? Šta su njeni rezultati?

– Striktno po cilju koji Narodna banka ima, a to je stabilnost cena. Ovo je period najmanje inflacije u našoj modernoj istoriji. A on je ostvaren na vrlo jednostavan način: politikom kursa. Fiksni kurs nije cilj sam sebi, on je samo najbolje sredstvo da se postigne monetarna stabilnost. Zašto prethodni guverneri, sa boljim kvalifikacijama i impresivnijim biografijama to nisu videli, ja ne bih znao. Jako dugo su u Srbiji dominirali promašeni argumenti u vezi sa fiksnim kursom, od toga da on zbog nečega u Srbiji nije moguć, do toga da bi uništio privredu. Možda su prethodni guverneri podlegli tom pritisku.

Monetarnih intervencija najviše ima kod prljavo plivajućeg kursa, onoga što je NBS svih ovih godina radila. Kod takvog kursa guverner svakog jutra odlučuje šta će da radi, da li će da kupuje ili da prodaje ili štampa dinare na druge načine. To su arbitrarne, netržišne intervencije. I to je razlog zašto guverneri ne vole fiksni kurs. On im smanjuje ingerencije. Svodi ih skoro na nivo obične menjačnice.

• Ovde je uvreženo mišljenje kod ekonomista da slabljenje dinara pogoduje izvoznicima. Vi, čini se, osporavate tu tezu?

– To da slabljenje valute pogoduje izvoznicima važi samo ako kurs ne utiče na domaće cene. Ako domaće cene ostanu iste kada domaća valuta padne. Ali, naše domaće cene ne ostaju iste kad se promeni kurs, upravo zato što je evro naše pravo merilo vrednosti. Svaku promenu kursa dinara izvoznici i uvoznici odmah preračunaju u evro i brzo se prilagode, pa efekta na izvoz i na uvoz nema. Ako dinar sutra padne na 140 za evro mi nećemo izvoziti više, nego vrlo brzo preračunati cene i plate prema novom kursu i opet raditi isto.

Evo, možemo i videti, izvoz brzo raste poslednjih godina otkad je kurs stabilizovan, a pokrivenost uvoza izvozom veća je sada nego u vreme nestabilnog kursa.

• Stručna javnost, na primer, saglasna je u oceni da je fiskalna konsolidacija bila uspešna. Šta je sa monetarnom konsolidacijom? Nije li ona bila preduslov uspešne fiskalne konsolidacije?

– Generalno, jedno može ići bez drugog. Mogli ste imati uspešnu fiskalnu konsolidaciju i bez promene politike kursa. Ali nekako baš u to vreme, sa merama štednje 2015. je počela i stabilizacija kursa, što je onda spustilo domaće kamate, pa smo imali povoljne efekte sa obe strane.

Posledice evroizacije

• Cene sirovina su i kod nas porasle. Hoće li se taj inflatorni rizik preliti i na Srbiju?

– Cene sirovina su porasle i iz realnih razloga, zbog opšteg oporavka svetske privrede. Kao što su prošle godine bile pale na rekordno niske nivoe. Teško je tu razdvojiti šta je sada realni rast, a šta eventualni inflatorni efekat.

Da se opet vratimo na kurs. Na Srbiju se inflatorni rizici prelivaju iz evrozone upravo zbog te naše veze sa evrom. ECB je manje štampala od američkog Feda i pokazatelji inflacije su trenutno stabilniji. Moguće je, zato, da Srbija prođe bez ikakve inflacije. Ali ponovo, ako ona u Evropi, ipak, iznenadi i poraste na, recimo, 5-6 odsto, onda ni njeno spuštanje na 2,0 odsto, što je cilj ECB, neće biti prijatno ni ovde.

• Smatrate da kada je o kursu reč – što je dinar stabilniji, Srbija je manje evroizovana. Bivši guverner Dejan Šoškić je mnogo govorio o dinarizaciji privrede, ali šta je u praksi bilo pogrešno u monetarnoj politici koju je vodio?

– Svi su guverneri manje ili više promovisali dinarizaciju, ali ne može se valuta nametati silom. Dinar se može nametnuti kao sredstvo plaćanja, ali je merilo vrednosti tvrdoglavo ostao evro. To su dva odvojena aspekta valute. Međutim, sada kad je dinar stabilniji ima manje potrebe za bežanjem u evro, pa se tako kroz fiksni kurs konačno postigla i veća privlačnost dinara. Ali to ne treba da zavara. Onog momenta kada dinar počne proizvoljno da pliva i bude inflatoran, ljudi će opet gubiti poverenje i držati se evra.

• Okolnosti na međunarodnom finansijskom tržištu bile su drugačije u vreme kada je Šoškić bio guverner i kada je inflacija bila visoka. Mislite li da bi fiksiranje kursa u ondašnjim uslovima dalo iste rezultate?

– Fiksni kurs je bio još potrebniji tada, jer je stabilizacija upravo jedan od razloga za fiksiranje kursa. Dao bi iste rezultate i inflacije bismo se rešili mnogo ranije. Mogli smo da je se rešimo odmah posle 2000. godine, ali smo deceniju i po vodili politiku „prljavog plivanja kursa“ sa intervencijama Narodne banke. Fiksni kurs bi možda bio problem 2008. i 2009. godine kada je zbog svetske finansijske krize novac naglo izlazio iz zemlje. On bi se i tada održao, kao što se održao svuda u Evropi, od Bosne i Hercegovine do Baltičkih zemalja, ali nametnuo bi oštriju disciplinu i to bi bilo ekonomski i politički teško. Ali i pored toga, ukupno gledano, bio bi bolji izbor za Srbiju u celom tom reformskom periodu. Najbolje bi bilo da ga posle Avramovića nikad nisu ni ukidali.

• Osnovni cilj Narodne banke Srbije, po zakonu, jeste stabilnost cena. Ona je, nesporno, postignuta. Ali, može li se tvrditi da je to rezultat fiksiranja kursa?

– Kurs je postao osnovno sredstvo monetarne politike i u isto vreme dolazi do smirivanja cena, baš kao što su zagovornici fiksnog kursa očekivali. To nije slučajnost. Isto se dogodilo u svakoj zemlji koja je prethodno fiksirala kurs, pa čak i u SR Jugoslaviji u kratkom periodu sa Avramovićem. Kurs je u inflatornim, dolarizovanim i evroizovanim ekonomijama sidro koje smiruje cene i donosi stabilnost. To se i ovog puta dogodilo.

• Nisu li tome doprinele međunarodne okolnosti, politika koju je vodila ECB, inflacija dugo u Evropi nije bila tema?

– Mi smo imali inflaciju i pre deset godina kad je u Evropi bila deflacija, u vreme dok se NBS igrala sa kursom i vodila svoju politiku. Nije nam ECB tada stvarala inflaciju, niti nam je sada ECB spustila. Na nas EBC i evrozona svakako utiču, ali ne tako što direktno stvaraju i gase dinarsku inflaciju. Za to je najviše zaslužna domaća monetarna politika.

• Da li bi u nekim drugim okolnostima na finansijskom tržištu u Evropi i regionu, fiksiranje kursa značilo i besomučno trošenje deviznih rezervi? Zamislite fiksni kurs u vreme kad je Radovan Jelašić bio guverner, u vreme intenzivnog privrednog rasta i ovde i u regionu i u Evropi…

– Ne, to je jedna od zabluda koja se prethodnih godina provlačila. Fiksni kurs ne troši devizne rezerve. Devizne rezerve se mogu istopiti ako imate fiksni kurs, ali onda centralna banka ne poštuje sopstvenu politiku kursa nego štampa dodatni novac sa strane. To stvori višak dinara u odnosu na evro, pa ljudi kupuju evro, a centralna banka mora da ga prodaje da bi održala kurs. Tako ostaje bez rezervi i mora da devalvira. Ali, nije kurs taj koji je istopio rezerve, nego štampanje para bez deviznog pokrića. Ako centralna banka ne stvara takav višak dinara, već emituje dinare samo na osnovu evra koje ima, onda opasnosti nema.

Inflacija i potrošnja

• Treba li da strahujemo od inflacije nakon što je naštampana ovolika količina para?

– Tržišta i dalje ne strahuju previše, ali ja mislim da bi možda i trebalo. I ne samo od inflacije, nego od politika zaustavljanja inflacije. Inflacija je u svetu pokazala prve znake rasta i ako se to nastavi centralne banke će morati da dižu kamate i povlače novac, a to smanjuje likvidnost i stvara drugačiju vrstu problema privredi. Ne možete pustiti inflaciju da se rasplamsa, ali ni njeno gašenje nije prijatno.

Kad je reč o paketima pomoći, oni već odavno nisu baš neophodni. Države sada ova dešavanja koriste da troše više nego što bi inače mogle. Da ne razljutim penzionere, ali u Srbiji dodatna pomoć penzionerima više nema nikakve veze sa koronom. Isto je u Americi, gde nova administracija svakih nekoliko meseci deli nove čekove pomoći iz nejasnih razloga, jer nezaposlenosti više nema, a privreda raste vrlo brzo. Evropska unija je prošle godine, usred krize, donela veliki program potrošnje i tek sada počinje da ga sprovodi, a taj program sada uopšte nema veze sa koronom. Tako da “novi paketi” sve manje imaju veze sa koronom, a sve više sa izborima, političkom podrškom ili ideološkim projektima.

Bugarska i BiH imaju fiksne kurseve još od sredine 1990-ih, sa slabijim privredama od naše, kroz različite periode kriza i rasta. Nijednog trenutka njihovi kursevi, niti devizne rezerve, nisu dovedeni u pitanje jer su se držali jednostavne politike kursa.

Ali, moram da kažem i da je NBS u svojoj kratkoj istoriji fiksnog kursa već prekršila pravilo neštampanja dodatnog novca. Prošlog leta, u jeku korone, ona je podizala dinarsku likvidnost emitovanjem dodatnog novca. To je odmah počelo da smanjuje devizne rezerve. Srećom, to je kratko trajalo i NBS nije preterala. Ipak, ova epizoda pokazuje da je održavanje fiksnog kursa relativno jednostavno, ali morate se držati pravila.

• U svetu se među ekonomistima vode velike rasprave o tome da li štednja u fiskalnoj politici daje rezultate. Vi, na primer, smatrate da nam je najbolji primer za to zapravo “ispred nosa”. Reč je o Srbiji, naravno. Čime potkrepljujete tu tezu?

– Mislim na fiskalnu konsolidaciju iz perioda 2015-2017, to je lokalni primer koji imamo. Znam da to za mnoge nije bilo lako i da su ljudi podneli žrtvu, ali tada su vrlo brzo počeli da rastu i budžetski prihodi. U svetu se mnogo raspravlja o tome šta mere štednje postižu, mogu li one uništiti ekonomiju, pa ja ovaj primer vidim kao još jedan mali prilog raspravi. One nisu u Srbiji ubile tražnju, već se privreda rasteretila i prezaduženost je postala manja pretnja nego ranije, ocenio je Slaviša Tasić u razgovoru za Magazin Biznis.