Piše: Nenad Tešić, partner u Egzakta Advisory

 

Aktuelna svetska kriza u kojoj se svet nalazi od početka 2022. godine, ključna je tačka koja preti da poništi tekovine globalizacije. Ono što sad vidimo, jeste da je i vrednost novca pogođena krizom. Krizni periodi uvek donose dileme na teme – da li treba kupovati zlato, kako i da li investirati i kako kupiti sigurnost. Kad se krene tim putem, nailazi se na puno raskrsnica, oprečnih mišljenja bez jasnih činjenica na osnovu kojih bi se donela ispravna odluka.

Kad se započne priča o vrednosti novca, u većini slučajeva misli se na novčanice, na zlato i na sredstva na računu. Poslednjih godina misli se i na kripto valute i na vrednosti koje nisu imale utemeljenje u državnim institucijama. No, ispravno je razmišljati u pravcu poverenja u instituciju koja novac izdaje i šta je to što taj novac obezbeđuje.

Malteški vitezovi su 1656. godine na svoje novčiće utisnuli moto: Ne metal, već poverenje. Misli se na poverenje, da će dug biti vraćen.

Da bismo bolje razumeli značenje tog gesla malteških vitezova, moramo poći od perioda stare Mesopotamije i Vavilonskih sveštenica. Jer, stari Mesopotanci su prvi počeli sa primitivnim novcem, čime su postali i osnivači prvih primitivnih finansija. Iz takvih finansija je nastalo pozajmljivanje, odnosno  kreditini odnosi, kreditori i dužnici.

Krediti su davani za različite namene: za kupovinu stoke, za seme, za navodnjavanje i drugo. Takvi krediti su davani kao usluga koju je trebalo platiti. Nije vezivana za bogatstvo pojedinca ili njegove porodice, već je bila vrednost na koju se računalo da će biti naplaćena iz buduće zarade. I tako nastaje kamata, interes, novi instrument u civilizaciji.

A sa pojavom duga uz koji ide i interes/kamata, nastao je i jedan drugačiji odnos. Oni koji su pozajmljivali novac postali su dužnici, što je bilo veoma neobično u tom momentu civilizacije, jer se u položaj potčinjenog stavljaju ljudi i porodice. Kamate su se kretale od 20% i više, a u slučaju nemogućnosti vraćanja kredita, dužnici su gubili svoju imovinu ili ulazili u jednu novu vrstvu ropstva – dužničkog ropstva. U toj novoj vrsti ropstva, dužnik, ali i njegova cela porodica ulazila je u ropstvo dok dug ne bi  bio vraćen ili oprošten.

Takvim odnosom, veoma brzo se desilo da su bogati, koji su davali sredstva postajali još bogatiji a siromašni koji su uzimali kredite, postajali još siromašniji. Koliko god su se institucije tog vremena trudile da kontorlišu i uspostave održiv sistem, koji bi bio u obostranom interesu, kako kreditora tako i dužnika, brzo se pokazalo da mora postojati dovoljna likvidnost dužnika kako bi se sistem održao i nastavio dalje da donosi profit kreditorima.

Tako je još 2000-te godine pre nove ere prvi put uveden “oprost duga”, kojim je postizana normalizacija funkcionisanja sistema pozajmljvanja, da bi taj sistem i dalje imao svoju funkciju.

Ta praksa je kasnije uvedena čak i kroz neke religije i verske zajednice. Tako su, na primer, pripadnici jevrejske zajednice imali na svakih 50 godina oprost dugova. Sve vere su se borile protiv ovakog načina bogaćenja, od hrišćanske gde je zelenaštvo bilo zabranjeno Starim zavetom, do Jevreja koji nisu smeli pripadnicima svoje zajednice da uzimaju kamatu na zajmove, kao i muslimanske vere koja u kuranu jasno kaže da je kamata jednaka đavoljem poslu.

Da li je bolje imati vrednost u robi? Kako se u narodu kaže, „zlato i srebro nije za jelo“, a kad ste gladni, u krizi, onda jedinu vrednost ima robni novac. Od 1971. godine kad su Sjedinjene Američke Države ukinule vrednost dolara u zlatu, novac jeste postao isključivo dug. Da li znači da je jedino pametno kupiti dug, nadati se prinosu koji će biti veći od inflacije i imati poverenja u dužnika da će dug vratiti?

Ukoliko se sa investicijama stane i novac se pretvori u robu, onda gubimo njegovu osnovnu funkciju, a to je da je novac glavni medijator razmene vrednosti i očekivane buduće zarade. I zato je, kao što smo već konstatovali, najbolje razmišljati u pravcu poverenja u instituciju koja novac izdaje i šta je to što taj novac obezbeđuje.