
(sa zvanične prezentacije ECB)
Prvo pravilo je da članovi Izvršnog odbora ECB-a (uključujući predsednika i potpredsednika) imaju jednokratne mandate. Biraju se na mandat od osam godina bez mogućnosti ponovnog izbora. Kada potpredsedniku istekne osmogodišnji mandat, on više ne može biti imenovan u Izvršni odbor, pa samim tim ni na mesto predsednika.
Drugi razlog je politički balans koji se postiže kod imenovanja na ovu funkciju. Naime, izbor kandidata na najviše funkcije u Evropskoj centralnoj banci uvek je rezultat pažljivih pregovora i kompromisa između država članica Evrozone. Funkcije predsednika i potpredsednika se tretiraju kao odvojene političke pozicije. A one se dodeljuju tako da se zadovolji geografski i ekonomski balans unutar EU.
Dakle, kada se navrši mandat od osam godina i Boris Vujčić će napustiti svoju sadašnju poziciju u ECB, bez mogućnosti produženja.

Predsednica i članovi Izvršnog odbora ECB (sa zvanične prezentacije ECB)
Ali, i do sada je Vujčić ostvario blistavu karijeru. Ovaj istaknuti hrvatski ekonomista i univerzitetski profesor, koji je u junu 2026. godine izabran za potpredsednika Evropske centralne banke, proveo je više od jedne decenije na poziciji guvernera Hrvatske narodne banke (HNB).
Pre toga, u januaru 2026. godine, na sastanku Evrogrupe u Briselu, Vujčić je u finalnom krugu izbornog procesa pobedio svog rivala – Olija Rena, finskog kandidata za mesto potpredsednika ECB.
Time je zauzeo jednu od najprestižnijih pozicija u svetu evropskih finansija. Njegov dolazak u Frankfurt predstavlja vrhunac karijere u kojoj je vodio Hrvatsku kroz proces pristupanja Evropskoj uniji, a zatim i kroz zahtevan proces uvođenja evra. To se ubraja u najznačajnije dostignuće i nasleđe iz perioda dok je bio na čelu HNB-a.
U biografiji Borisa Vujčića se navodi da je rođen 2. juna 1964. godine u Zagrebu (SFRJ). Diplomirao je 1988. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gde je osam godina kasnije, 1996. godine i doktorirao. Tema njegovog doktorskog rada je glasila: “Ponuda rada žena i njen uticaj na tržište rada: primer Hrvatske”.
Bio je dobitnik prestižne Fulbrajtove stipendije u akademskoj 1994./1995 godini, a doktorske studije realizovao je na Michigan State Universityju u SAD-u.
Dodatno se usavršavao i na Univerzitetu Montpelje u Francuskoj, a kao gostujući istraživač ili predavač boravio je na University of Sussex, University of Freiburg i University of Kentucky.
Svoju karijeru u Hrvatskoj započeo je 1989. kao asistent na matičnom Ekonomskom fakultetu, gde je 2003. postao vanredni profesor, a od 2004. kao spoljni saradnik predavao je i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.







